Osjećam se vrlo pozitivno dok pišem ovaj tekst koji se komotno mogao zvati i "Smrt u polju". Razlog tomu je činjenica da ga pišem s odmakom od par mjeseci nakon događaja koje iznosim, a koji nisu bili ni malo veseli. No kao i u svakom prosječnom romanu, ponekad u životu, pa tako i ovdje ipak postoji sretan završetak.

Krenimo redom. Zima 2010/2011 bila je prva za naš mladi nasad. Kao što nam je sve krenulo od početka realizacije ideje o nasadu lavande i sada se nastavio slijed nepredviđenih otegotnih okolnosti. Ne znam kako je bilo u drugim dijelovima Lijepe nam naše, ali kod nas je zima bila duga, preduga i vrlo hladna. Možda najhladnija u zadnjih par godina.

U prethodnom članku sam spomenula jesenju sadnju, pri čemu smo posadili pola reda Lavandule Angustifolie Hidcote Blue. Deset sadnica su već bile formirani dvogodišnji grmovi, ostale tek mlade svježe užiljene reznice koje smo sami napravili. Ove poslijednje smo posadili početkom desetog mjeseca, kada je vrijeme dopuštalo.

Zbog vremenskih uvjeta i nemogućnosti prilaska polju zbog blata a jednim dijelom zime, leda i snijega, par mjeseci nismo uopće mogli ići vidjeti kako naš nasad podnosi zimske uvjete. Nadu nam je ulijevao naš stari grm Budrovke koji se dobro nosio s niskim temperaturama i mladi grm Angustifolie koji smo posadili u teglu za cvijeće i ostavili vani tijekom zime kako bi po njemu mogli procijeniti kako se drže grmići na polju. Tek krajem trećeg mjeseca ove (2011) godine krenuli smo na polje, puni nade da su grmovi preživjeli, te da ćemo možda moći napraviti i pokoju reznicu.

A na polju smo imali i što vidjeti. Smak i pustinja, ledena pustinja! Tek poneki preživjeli grm, a i ti preživjeli izgledali su toliko jadno da smo se pitali koliko će dugo izdržati. Na nekima je bila tek poneka manja grančica pri zemlji zelena dok je sve ostalo bilo potpuno suho! Da ne trošim nepotrebno riječi, slike sve govore.

Dok sam se borila zadržati svijest uslijed spoznaje da je nasad ... nema bolje riječi ... preminuo, suprug je temeljitije pregledao pojedine grmove. Na jednom potpuo suhom primijetio je naznaku budućeg listića, pa smo se oboje dali u potragu za nadom da nasadu ipak ima spasa.

Tu i tamo suhe grančice imale su mlade listiće. Vrlo malene i slabašne, ali ipak naznaku buđenja novog života. Napravili smo par fotki i vratili se doma s osjećajem gubitka i žalosti i nastojanjem da uvjerimo sami sebe kako će neki grmići vjerojatno ipak opstati. No zapravo i ti mladi listići nisu nam davali neku nadu, obzirom da je već bio kraj trećeg mjeseca, a ostala vegetacija je davno krenula. Predbacivala sam si što nisam ustrajala na postavljanju vjetrobrana sa sjeverne strane, mada sam primijetila vjetar koji je već početkom jeseni prestao biti ugodan.

Već sam na početku nagovijestila sretan završetako o kojem više možete pročitati u slijedećem članku. Ovdje ću samo još napomenuti kako je važno zadržati pozitivan stav, a ne bi bilo loše povesti sa sobom nekoga tko zapravo i zna ponešto o poljoprivredi, još bolje ako se razumije u lavandu. Jer ako se nikada ranije niste bavili poljoprivredom, kao mi, moglo bi vam se desiti isto nepotrebno razdoblje nezadovoljstva koje smo si mi priuštili. Jer, hey, što reći, grmovi su ipak preživjeli :) !!!!